eu4journalists

INTERNO TRŽIŠTE

5. Slobodno kretanje usluga

Pitanja

• Kašnjenja u otvaranju tržišta usluga u nekim državama članicama
• Stope plaće za radnike u drugim državama članicama

Usluge su od ključne važnosti za europsko gospodarstvo jer predstavljaju približno 70% ukupnog prometa u EU te stoga i mnogo više radnih mjesta od proizvodne industrije. Procjenjuje se da je u uslužnom sektoru stvoreno približno 96 posto novih radnih mjesta. Za razliku od robe koja se može proizvesti bilo gdje, većina usluga koje građani i tvrtke koriste mora se pružiti na određenoj lokaciji. Zbog toga se otvaranje tržišnog sektora konkurenciji iz drugih država kretalo nešto sporije i Komisija je uglavnom radila na pitanjima specifičnim za pojedine sektore.

Raspon usluga kreće se od onih vrlo lokalnih, poput frizera, do velikih aktivnosti poput prijevoza i IT podrške za multinacionalne kompanije. Običan građanin možda neće putovati stotine kilometara kako bi se ošišao, no mnogo je tvrtki spremno kupovati po cijeloj Europi pa i dalje kako bi ostvarile najbolju cijenu i kvalitetu kada se radi o prijevoznicima. Najkontroverznije su one usluge koje je tradicionalno pružao javni sektor – posebice zdravstvo, no u nekim državama članicama privatni sektor sve se više uključuje.

2002 godine Komisija je izdala detaljno izvješće o pravnim, administrativnim i praktičnim preprekama slobodnom kretanju usluga preko granica unutar Europske unije. U zaključku je navedeno kako deset godina nakon primjene jedinstvenog tržišta još uvijek postoji velik jaz između vizije integriranog gospodarstva EU i stvarnosti s kojom su suočeni građani Europe i europski davatelji usluga. Ustanovljeno je kako prepreke u trgovini uslugama imaju ozbiljan negativan učinak na troškove i kvalitetu konačne usluge – za sve korisnike, bez obzira radi li se o davateljima usluga, proizvođačima ili potrošačima. Male i srednje tvrtke osobito osjećaju utjecaj tih prepreka. Kako bi se ovaj problem riješio, Komisija na odlasku 2004. godine je predložila Direktivu o uslugama na internom tržištu koja je označila pomak s ranijeg pristupa, koji se bavio specifičnim pitanjima pojedinih sektora, na općenitiji pristup. Namjera je bila omogućiti djelovanje tvrtkama u bilo kojoj državi članici rušenjem administrativnih i pravnih prepreka koje onemogućuju trgovinu preko granica tvrtkama, bez obzira žele li one na tom tržištu biti trajno prisutne, djelovati samo privremeno ili svoje usluge nuditi s udaljenosti.

Predložena „Direktiva o uslugama“ postala je jedno od žarišnih pitanja za negativnu kampanju prilikom francuskog referenduma o Ustavu EU 2005. kada je „poljski vodoinstalater“ istaknut kao izravna prijetnja francuskim radnicima. Ime bivšeg povjerenika za interno tržište, Nizozemca Fritsa Bolkesteina, povezano je s prijedlogom, takozvanom „Bolkensteinovom direktivom“, koja je ismijavana širom Europe. Buka koja je nastala oko prijedloga Direktive o uslugama natjerala je Komisiju da se malo povuče i istakne kako prijedlog neće proširiti na javne usluge (poput medicine i zdravstva) te da tržište neće otvoriti za konkurenciju u onim državama članicama u kojima te usluge pruža isključivo državna uprava.

Nakon napete rasprave Direktiva o uslugama konačno je prihvaćena od strane Europskog parlamenta i Vijeća u prosincu 2006. Direktiva je bila kompromitirana pregovorima između europskih institucija i njen učinak nije bio onako dalekosežan kako se to Komisija nadala. Ona davateljima usluga ipak omogućuje jednostavnije djelovanje izvan granica matične države i utjecat će na različita poslovanja poput hotela i restorana, tvrtki za iznajmljivanje automobila, građevinskih tvrtki, distributera, putničkih agencija i agencija za nekretnine, zabavnih usluga i sportskih centara. Uključene su gotovo sve usluge za poslovanja, poput usluga koje pružaju stručnjaci kao što su arhitekti i pravnici.

Zemlje članice morat će primijeniti Direktivu o uslugama do kraja 2009. Financijske usluge

Pitanja

• Nedostatak konsolidacije financijskih institucija
• Nefleksibilnost štednih proizvoda za građane koji se kreću između zemalja članica
• Mali opseg europskih tržišta kapitala

Cilj politike EU na području financijskih usluga jest stvoriti integrirano i jedinstveno europsko tržište na kojem se financijske usluge mogu ponuditi izvan granica te postići slobodno kretanje usluga i kapitala. Politika se bavi dvama razinama financijskih usluga: tržištima „veleprodaje“ (korporacije i kapital) te tržištima „maloprodaje“ (potrošači), kao i pozadinskim uslugama poput integracije sustava plaćanja.

Na maloprodajnoj financijskoj razini potrošači kupuju police osiguranja, hipoteke, mirovinska osiguranja i planove štednje. Te se usluge ne moraju nužno pružati lokalno, no EU tržište ipak je fragmentirano. Na primjer, građani koji traže hipoteku kako bi kupili kuću uglavnom su ograničeni na institucije osnovane u danoj zemlji članici (iako takve institucije mogu biti podružnice banaka iz druge zemlje). Iako je tehnički izvedivo dobiti hipoteku od zajmodavca iz druge zemlje, većina se zajmodavaca nevoljko odlučuje uključiti u slučajeve u kojima ne mogu lako likvidirati pokriće koje za zajam dobivaju, odnosno kuću. U principu, ako banka ne može djelovati unutar jedinstvene pravne jurisdikcije, njeni troškovi – koji će se prenijeti na klijenta – bit će viši te će stoga smanjiti izglede za moguću dobit. Isto vrijedi za police osiguranja (tj. osiguranje automobila, nekretnine, životno osiguranje) i mirovine. Troškovi i poteškoće koje ovakav postupak uključuje većinu su građana spriječili da iskoriste potencijalnu dobit. Takve prednosti u praksi su realnost samo za najbogatije građane EU.

Oporezivanje financijskih usluga još je jedna velika prepreka koju treba savladati jer neke države nude povoljnije porezne stope ili olakšice za ulaganja u određenu vrstu proizvoda. Građani jedne zemlje članice koji žele ulagati u drugu možda će biti oštećeni po pitanju povrata poreza. Ova situacija postavlja visoku barijeru pred one koji se iz jedne zemlje članice žele preseliti u drugu jer će morati platiti višu stopu poreza ili izgubiti novac zbog ranije isplate štednje.

Na veleprodajnoj razini financija ostvaren je veći napredak. Došlo je, na primjer, do određene razine konsolidacije europskih tržišta dionicama. Iza scene došlo je do važnih pomaka za harmonizaciju računovodstvenih standarda, kapitalnih uvjeta za institucije i procedura za prikupljanje sredstava, primjerice kroz inicijalne javne ponude u tvrtkama. Općenito govoreći, financijske usluge imaju malo barijera za razmatranje i iskorištavanje mogućnosti ulaganja širom Unije, a tome je pridonijelo usvajanje eura.

1998 Komisija je usvajanjem akcijskog plana o financijskim uslugama (FSAP) nastojala ukloniti prepreke i promovirati trgovinu financijskim uslugama preko granica jedne države članice. Do 2005. gotovo su sve inicijative FSAP-a ispunjene na razini EU, iako je dosta posla ostalo u primjeni na nacionalnoj razini. Nadalje, kako se većina mjera još nije uspjela ustaliti, njihov je učinak bio ograničen. Komisija je najavila nastavak plana s Bijelom knjigom o financijskim uslugama 2005. – 2010. Umjesto uvođenja nove legislature, fokus je stavljen na osiguravanje potpune, konzistentne i učinkovite primjene postojećih mjera. Komisija se posebno želi fokusirati na maloprodajno tržište na kojem je napredak bio najsporiji.