eu4journalists

INTERNO TRŽIŠTE

2. Prepreke u trgovanju

Prema ekonomskoj teoriji „područje slobodne trgovine“ stvara se kada dvije ili više država članica ukinu tarife i kvote te tako omoguće međusobnu slobodnu kupnju i prodaju robe. Proširivanjem područja slobodne trgovine na carinu znači da će sve članice primijeniti iste tarife i zajedničke kvote na uvoz i izvoz u odnosu na zemlje izvan područja.

Zajedničko tržište temelji se na te dvije faze, dopuštanjem slobodnog kretanja robe, usluga, ljudi i kapitala između svih članica. No, dok je uklanjanje tarifa i kvota relativno jednostavan postupak kada se radi o sirovinama i osnovnoj robi, postoji i cijeli niz netarifnih prepreka koje otežavaju trgovinu proizvodima, a prodaja usluga u drugoj državi još je teža.

Na primjer, sigurnosni propisi, obavezna testiranja i različiti standardi za veličinu mogu talijanskom proizvođaču perilica rublja otežati prodaju svoje robe u, primjerice, Njemačkoj, Skandinaviji i Španjolskoj.

Neke prepreke rezultat su konvencija, poput potrebe da proizvođači automobila u Velikoj Britaniji i Irsku isporučuju vozila u kojima je vozačko mjesto s desne strane, dok je ono u ostatku EU s lijeve strane. Neke prepreke tu su zbog zaštite: interesne grupe u industriji i sindikati vrše pritisak na vladu da ne uklanja prepreke zbog straha da će otvaranje tržišta konkurenciji oštetiti njihov položaj.

Napori da se ostvari jedinstveno EU tržište dali su različite rezultate za četiri slobode. Napredak je vjerojatno najvidljiviji na polju kretanja robe, uz ogroman program harmonizacije koji je trajao od 1986. do 1992. s ciljem končanog stvaranja tržišta.

Jedinstveni europski akt (iz 1986.) uveo je raširenu upotrebu glasovanja kvalificirane većine pri donošenju odluka. Ta je praksa propisana kako bi se napredak ubrzao i kako bi se izbjeglo da jedna ili dvije države članice koče napredak harmonizacije. Program polučio značajan uspjeh, međutim, još uvijek postoje određene prepreke kretanju roba te mnogo njih kada je u pitanju trgovina na drugim područjima.

Lisabonskom strategijom – kojoj je cilj bio EU učiniti najkonkurentnijim svjetskim gospodarstvom – utjecajni komentatori naglasili su potrebu da se dovrši stvaranje internog tržišta kako bi se dodatno potaklo gospodarstvo Unije. No, politička volja za uvođenje potrebnih promjena nije bila dostatna zbog percipiranog negativnog učinka na zaposlenost. Vjerojatni rezultati daljnje „liberalizacije“ bili su i jedan od glavnih argumenata negativnih kampanja tijekom francuskog i nizozemskog referenduma o Ustavu EU 2005.