eu4journalists

EKONOMSKA I MONETARNA UNIJA

1. Povijest: uvođenje eura

Europska ekonomska i monetarna unija (EMU) sporazum je između europskih naroda-sudionika o zajedničkom korištenju jedne valute, eura, i jednog ekonomskog skupa pravila s postavljenim uvjetima o fiskalnoj odgovornosti. Trenutačno postoji 27 zemalja članica s različitim stupnjevima integracije u EMU. Šesnaest članica usvojilo je euro: Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Portugal, Slovenija, Španjolska, od 1. siječnja 2008. Cipar i Malta i od 1. siječnja 2009. Slovačka. Tri zemlje članice – Velika Britanija, Danska i Švedska, trenutačno nemaju planove o uvođenju eura. Ostale zemlje članice nalaze se u različitim fazama prihvaćanja eura i očekuje se da će se pridružiti Eurozoni u narednih 10 godina.

Kao posljedica Drugog svjetskog rata, većina valuta industrijskog svijeta bila je usko vezana uz američki dolar prema takozvanom „zlatnom standardu“ u sustavu Bretton Woods. Nadmoćnost dolara i nasilna devalvacija nekolicine europskih valuta natjerala je europske političare da potraže rješenje za ovu nejednakost većom ekonomskom integracijom između europskih naroda.

Planovi o jedinstvenoj europskoj valuti započeli su 1969. godine s Barre izvješćem koje je izdalo tadašnjih šest članica Europske ekonomske zajednice (EEZ). Kasnije iste godine održan je sastanak čelnika država ili vlada u Hagu kako bi se isplaniralo stvaranje ekonomske i monetarne unije. Postupak je odgođen zbog propasti sustava Bretton Woods 1971. godine, nakon što je predsjednik Nixon donio odluku o nemogućnosti konvertiranja dolara u zlato te nakon krize s naftom 1972. godine. U međuvremenu se EEZ proširila na devet država, od kojih mnoge nisu bile spremne odreći se svojih nacionalnih valuta.

Trenutačno se europske zemlje sudionice mogu integrirati u tri različite ekonomske faze, što odgovara povijesnim fazama razvoja EMU.

Faza I

Europski monetarni sustav (EMS) uspostavljen je 1979. godine kako bi povezao europske valute i spriječio velike fluktuacije između njihovih vrijednosti. Stvoren je Europski tečajni mehanizam (ERM) prema kojemu se tečaj svake valute zemlje članice trebao ograničiti kako bi se smanjile fluktuacije (+/–2,25%) u odnosu na referentnu vrijednost. Ta referentna vrijednost uspostavljena u skupnoj košarici svih sudjelujućih valuta i naziva se Europska valutna jedinica (ECU), koja je ponderirana prema veličini gospodarstva države članice.

Krajem 80-tih godina prošlog stoljeća tržište svake zemlje članice približilo se svojim susjedima, oblikujući ono što će se kasnije nazivati jedinstveno europsko tržište. Međunarodna trgovina na jedinstvenom tržištu mogla se prekinuti zbog rizika od valutnog tečaja – usprkos relativnoj stabilnosti koju je uveo ERM – i povećanim troškovima transakcija. Stvaranje zajedničke valute za jedinstveno tržište činilo se logičnim rješenjem pa je ideja o zajedničkoj valuti ponovo ojačala.

Europska komisija Jacquesa Delorsa objavila je Jedinstveni europski akt u veljači 1986. godine, s ciljem uklanjanja institucionalnih i ekonomskih granica između država članica EZ i postavljanja temelja cilju zajedničkog europskog tržišta. Planovi za ostvarenje EMU u tri faze napravljeni su 1989. godine. Iako je proces Faze I započeo s EMS-om 1979. godine, prva faza službeno je počela 1990. kada su ukinite kontrole valutnog tečaja, čime se oslobodilo kretanje kapitala unutar EEZ. Tri faze koje je isplanirala Komisija Delorsa formalizirane su 1992. godine u Ugovoru iz Maastrichta, uključujući kriterij ekonomskog približavanja radi uvođenja zajedničke valute. Kao rezultat toga, EEZ je pretvorena u Europsku uniju. Kriteriji za članstvo u Europskoj uniji i uvođenje eura bili su postavljeni u tri dokumenta. Prvi je Ugovor iz Maastrichta iz 1992. koji je stupio na snagu 1. studenog 1993. Kasnije te godine Europsko vijeće u Kopenhagenu stvorilo je drugi dokument – Kriteriji iz Kopenhagena – koji objašnjava opće ciljeve Ugovora iz Maastrichta. Treći je Okvirni sporazum koji se dogovara sa svakom državom prije pridruživanja EU. Kriteriji su ujedno razjašnjeni zakonodavstvom EU i odlukama europskog pravosuđa tijekom godina.

Prva faza razvoja EMU može se povezati s trenutačnom državom kandidatom koja najprije treba udovoljit Kriterijima iz Kopenhagena, a zatim pristupiti EU.

Faza II

Na sastanku na najvišoj razini u Madridu u prosincu 1995. Njemačka je uspješno dokazala zašto se naziv ECU treba promijeniti u euro. Takozvani „Madridski scenarij“ ujedno određuje prijelazno razdoblje između uvođenja eura u računovodstvo, a kasnije i kao gotovinske valute.

U drugoj fazi EMU uspostavljen je Europski monetarni institut (EMI), kao prethodnik Europske središnje banke (ECB). U lipnju 1997. godine Europsko vijeće u Amsterdamu prihvatilo je Pakt o stabilnosti i rastu te postavilo ERM II, koji će naslijediti Europski monetarni sustav i ERM nakon uvođenja eura. Sljedeće je godine Europsko vijeće u Bruxellesu odabralo jedanaest zemalja za uvođenje eura 1999. godine, a Europska središnja banka (ECB) oživjela je sa zadatkom uspostavljanja monetarnih pravila za Europsku uniju te nadgledanja aktivnosti Europskog sustava središnjih banaka – nacionalnih banaka koje će implementirati odluke ECB-a, tiskati novac i izrađivati kovanice te pomagati zemljama Eurozone u udovoljavanju kriterija približavanja.

Druga faza razvoja EMU može se povezati s nedavno pridruženim državama članicama koje ulaze u ERM-II u kojemu moraju ostati najmanje dvije godine prije uvođenja eura.

Faza III

Euro je 1. siječnja 1999. godine prihvaćen u nefizičkoj formi s valutnim tečajevima za 11 od tadašnjih 15 valuta država članica utvrđenim zadnjeg dana 1998. godine. Tečajni mehanizam (ERM) naslijedio je ERM-II, koji funkcionira slično kao izvorni ERM, ali unutar konteksta postojeće valute eura. Europska središnja banka (ECB) počela je provoditi zajednička monetarna pravila potpomognuta središnjim bankama svake države članice, a počelo je trogodišnje prijelazno razdoblje postavljeno u Madridu s trajanjem do 1. siječnja 2002. Sredinom 2000. Komisija je najavila da Grčka može službeno pristupiti trećoj fazi zajedničke valute 1. siječnja 2001.

Euro je bio virtualna valuta za 12 zemalja takozvane „Eurozone“ – Austriju, Belgiju, Finsku, Francusku, Njemačku, Grčku, Irsku, Italiju, Luksemburg, Nizozemsku, Španjolsku i Portugal. Korišten je u računovodstvu, a tvrtke su mogle sigurno provoditi transakcije u eurima znajući da su valutni tečajevi među državama članicama fiksni. Vrijednosti u eurima pojavljivale su se na bankovnim računima pored nacionalne valute kako bi se populacija mogla priviknuti na novu valutu.

Svaka je država koja je trebala uvesti novu valutu 1. siječnja 2002. morala udovoljiti „Kriterijima približavanja“ koji su postavljeni u Ugovoru iz Maastrichta. Kriteriji obuhvaćaju četiri zahtjeva:

• Valute moraju ostati unutar granica koje je postavio ERM najmanje dvije godine.
• Dugoročne kamatne stope ne smiju biti više od dva posto veće od onih u trima zemljama članicama s najboljim gospodarskim rezultatima.
• Inflacija mora biti ispod referentne vrijednosti (u roku od tri godine cijene ne smiju biti više od 1,5 posto od države s najboljim rezultatom).
• Dug vlade mora biti manji od 60 posto od BDP-a (ili se kretati ka ovom cilju), a deficit proračuna manji od 3 posto.

U pripremama za uvođenje eura od 1. siječnja 2002. godine, tiskano je više od 14 milijardi novčanica vrijednih oko 633 milijardi eura, a izliveno je 52 milijardi kovanica od 250.000 tona metala. Kako se bližio 1. siječanj 1999., prevladavali su pesimisti, šireći strah i konfuziju. U medijima se pisalo da takva masovna promjena valute ne može biti uspješna. No, strahovi su se pokazali neutemeljenima. Sustavi bankomata uveli su novu valutu minutu nakon ponoći, a građani su u roku od nekoliko dana počeli trošiti eure.

Treća faza razvoja EMU predstavlja fazu kada se država članica nakon pristupanja ERM-II i održavanja kriterija približavanja u trajanju od najmanje dvije godine, pridružuje Eurozoni.

Razvoj valutnog tečaja

Prvog trgovačkog dana na burzi u Frankfurtu 4. siječnja 1999. godine tečaj eura bio je 1,1789 prema američkom dolaru. Od tog dana vrijednost eura se smanjivala, padajući ispod pariteta euro-dolar samo jednu godinu kasnije i nastavljajući pad do 26. listopada 2000., kada je nova valuta dosegla najnižu točku s 0,8225 USD. Tijekom godine prosječni tečaj bio je 0,95 USD.

Euro se nije oporavio sve do uvođenja gotovine 2002. godine, podižući se s 0,90 na 1,02 USD pri kraju 2002. Godinu dana kasnije dosegao je 1,24 USD. U studenom 2004. dosegao je 1,30 USD, a 30. prosinca 2004. završio je na rekordnih 1,3668 USD. Tijekom 2005. godine euro je u prosincu pao na 1,18 USD, a zatim u studenom ispod početne točke. Euro 2006. godine raste između 1,1813 USD 2. siječnja i 1,2958 USD 5. lipnja. Na kraju godine tečaj je bio najviši nakon jednostavnog premašivanja granice od 1,30 USD i činilo se da će tako i ostati.

Kako se kreditna kriza produbljivala tijekom 2007. i 2008., euro je dosegao novi vrhunac od 1,5990 USD sredinom srpnja 2008. Krajem godine euro je gotovo parirao britanskoj funti.

Ključne točke

• Planovi za zajedničku valutu započeli su krajem 60-tih godina prošlog stoljeća
• Tri razine integracije u EMU: pridruživanje EU, ERM-II, Eurozona
• Ugovor iz Maastrichta iz 1992., Kriteriji iz Kopenhagena iz 1993., pojedinačni Okvirni sporazum o pridruživanju
• Četiri Kriterija približavanja radi pridruživanja Eurozoni