eu4journalists

OBRAZOVANJE, KULTURA, MLADI

1. Ususret obrazovanju i stručnom usavršavanju 2010

Stefan Wolff, profesor političkih znanosti na Sveučilištu u Bathu, govorio je o začetku „istinski europskog“ identiteta. Wolff je predvidio da će tijekom sljedećih godina Europu voditi ljudi „koji će se manje baviti nacionalnim pitanjima, briselskim svađama, a više jedinstvom u donošenju odluka o politici EU“. Wolff je te buduće predvodnike nazvao „Erasmus generacijom“, po popularnom programu ERASMUS za visoko školstvo.

U 20 godina od pokretanja programa ERASMUS više od 1,2 milijuna studenata putovalo je u države sudionice radi boravka i studija. Zahvaljujući tome, ti studenti imaju prednost na tržištu rada, obzirom na svoju izloženost drugim kulturama i jezicima EU, međunarodno priznatom i certificiranom obrazovanju i prednostima kozmopolitskog društva znanja koje će utjelovljivati EU sutrašnjice.

Važan korak za obrazovanje u Europi učinjen je 1998. kada su ministri obrazovanja iz Francuske, Njemačke, Velike Britanije i Italije potpisali Sorbonsku deklaraciju u cilju harmonizacije visokog školstva. Cilj Deklaracije proširen je sljedeće godine na sveučilištu u Bologni, najstarijoj europskoj instituciji visokog obrazovanja koja je radila u kontinuitetu, prihvaćanjem Bolonjske deklaracije. Deklaraciju je potpisalo svih 29 europskih zemalja, koje su na taj način pokrenule Bolonjski proces stvaranja Europskog prostora visokog obrazovanja (EHEA).

Bolonjski proces kasnije je proširen na sastancima europskih ministara obrazovanja i kroz različite akcije Europske komisije.

• Praškom deklaracijom iz svibnja 2001. – Bolonjskom procesu dodana su tri elementa, uključujući koncept cjeloživotnog učenja, uključivanje studenata i inicijativu da se Europski prostor visokog obrazovanja učini atraktivnijim i konkurentnijim u odnosu na druge dijelove svijeta.
• Na Berlinskom sastanaku na najvišoj razini u rujnu 2003. – sudjelovalo je 40 zemalja, naglašeno je da je visoko obrazovanje javna dužnost s jakom socijalnom dimenzijom. Godina 2005. postavljena je kao rok za sustav standarda kvalitete za titule prvostupnika i magistara te za međunarodno priznat sustav titula i studija; nastojala se postići snažnija veza između EHEA i istraživačkog sektora; predstavljeni su planovi kojima bi se državni zajmovi i dotacije učinili mobilnima; naglašeno je uključivanje u studentske organizacije.
• Bergenskim sastankom na najvišoj razini, održanim 19. i 20. svibnja 2005. – utvrđeni su ciljevi za Londonski sastanak na najvišoj razini 2007., uključujući provedbu standarda i smjernica za NQA izvješće i državne okvire obrazovanja; smjernice za nagrađivanje i priznavanje zajedničkih titula među nacijama; stvaranje mogućnosti za uspostavljanje fleksibilnih metoda visokog obrazovanja, uključujući procjenu prethodno stečenog znanja; prema Europskom kvalifikacijskom okviru za visoko obrazovanje priznaju se tri razine obrazovanja: prvi stupanj, magisterij i doktorat.

Danas je ključni prioritet učiniti Europsku uniju najkonkurentnijim i najdinamičnijim gospodarstvom koje se temelji na znanju cijelog svijeta, a koje je sposobno pokazati održivi rast uz veću ponudu boljih radnih mjesta te uz veću socijalnu koheziju do 2010. godine (Europsko vijeće, Lisabon, ožujak 2000.). Europske vlade uvidjele su kako je za postizanje ovog cilja potrebna temeljna modernizacija sustava obrazovanja i stručnog usavršavanja. Cilj postavljen 2002. godine je da Europa do 2010. bude prepoznata kao svjetski predvodnik po pitanju kvalitete obrazovnih sustava i sustava stručnog usavršavanja.

Ministri obrazovanja složili su se oko tri glavna cilja koja do 2010. treba postići i od kojih će koristi imati građani EU u cjelini, u sklopu Programa obrazovanja i stručnog usavršavanja 2010.:

• poboljšati kvalitetu i učinkovitost sustava Europske unije za obrazovanje i stručno usavršavanje;
• osigurati dostupnost programa svima;
• ostatku svijeta otvoriti put ka obrazovanju i stručnom usavršavanju.

Kako bi se ti ciljevi ostvarili, dogovoreno je trinaest pojedinačnih smjernica koje pokrivaju različite vrste i razine obrazovanja i stručnog usavršavanja (formalno, neformalno) usmjerenih ka ostvarenju koncepta cjeloživotnog učenja. Sustavi se moraju poboljšati na svim razinama: obuka profesora; osnovne vještine; integracija informacijskih i komunikacijskih tehnologija; učinkovitost ulaganja; učenje jezika; cjeloživotna poduka; fleksibilnost sustava koja omogućuje da učenje bude dostupno svima; mobilnost; obrazovanje građanstva itd.