GLAVNI SUDIONICI
1. Suradnja
Podjela moći u EU
Države članice Europske unije suverene su države koje su se samostalno odlučile na ujedinjenje svojih suverenosti na nekim ključnim područjima vladanja. To su područja na kojima je udružena djelatnost na razini Europske unije u interesu samih država članica. Bez obzira na tu činjenicu, EU nije savezna država. To je jedinstven sustav koji se stalno razvija u posljednjih 50 godina svoje povijesti.
Unija ima zakonodavnu i izvršnu moć i neovisno sudstvo, a podršku ima i od velikog broja drugih institucija, upravo kao i svaka druga vlast.
Tri institucije EU odgovorne za stvaranje politika i donošenje odluka su Vijeće Europske unije (koje predstavlja nacionalne vlade), Europska komisija (tijelo koje predstavlja kolektivne interese Europske unije) i Europski parlament (tijelo koje predstavlja građane).
Ovlaštenja institucija EU definirana su osnivačkim ugovorima. O tome su pregovarale države članice, da bi u konačnici svaka država pojedinačno te ugovore i ratificirala. Prvim u nizu, Rimskim ugovorom, osnovana je Europska ekonomska zajednica 1958. godine. Ugovorom iz Maastrichta godine 1992. osnovana je Europska unija koja je uniju baziranu uglavnom na ekonomskim temeljima razvila u više političku konstrukciju. Ostali ugovori, Jedinstveni europski akt (1987.), Amsterdamski ugovor (1999.) i Ugovor iz Nice (2003.) također su na neki način bili značajni za razvoj Unije, za razvoj njenih uloga i funkcija.
Sljedeći korak bio je stvaranje ustava EU, koji bi na neki način ujedinio sve prethodne ugovore i, između ostalog, omogućio usmjeravanje donošenja odluka na nacionalnoj razini i vanjskoj politici u proširenoj Uniji. 29. listopada 2004. godine predsjednici vlada i ministri vanjskih poslova 25 država članica i 3 države kandidatkinje, Rumunjske, Bugarske i Turske sastali su se u Rimu radi potpisivanju ugovora o Ustavu Europske unije. No, sam proces ratifikacije Ugovora nije prošao bez poteškoća, kada su građani Francuske i Nizozemske negativno odgovorili na ratifikaciju na referendumu 2005. godine. O sudbini Ustava aktivno se raspravljalo tijekom njemačkog predsjedavanja u Europskoj komisiji 2007. godine. Na sastanku Europskog vijeća održanog u lipnju 2007. godine u Bruxellesu 27 šefova država i vlada složilo se oko okvira novog Reformskog ugovora koji bi zamijenio odbijeni Ustav. Finalna verzija Ugovora odobrena je tijekom neformalne sjednice Europskog vijeća u Lisabonu održane od 17. do 18. listopada 2007. Službena ceremonija potpisivanja održana je u Lisabonu 13. prosinca 2007. Vjerovalo se da će Reformski ugovor, nakon ratifikacije u zemljama članicama, stupiti na snagu do europskih parlamentarnih izbora u lipnju 2009. Većina država članica već je započela proces ratifikacije u suradnji sa svojim parlamentima. Međutim, Irska je jedina zemlja Europske unije koja je zahtijevala da se Lisabonski ugovor ratificira putem nacionalnog referenduma. Na referendumu u lipnju 2008. godine, Irska je odbacila ugovor, bacivši time sumnju na institucionalni dogovor Europske unije.
No u prosincu 2008. godine, predsjedavajuća Francuska započela je izravne pregovore da bi se utvrdilo koje su sumnje irskih glasača u pogledu Ugovora, u obliku dokumenta koji je iznio Taoiseach (premijer). Između ostalog naveden je strah od potencijalnog gubitka irskih povjerenika (budući da je postojao plan da se njihov broj smanji na 15), kao i proširenje oporezivanja na razini EU, promjene u Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici (što bi utjecalo na njihovu tradicionalnu neutralnost u tim pitanjima) i potencijalne prijetnje po pitanju života, obrazovanja i obitelji (uključujući pobačaj). Irska se priprema za sljedeći referendum koji bi se trebao održati u jesen 2009. godine, kada se obećana jamstva od strane Unije ostvare. Stoga bi Ugovor u načelu mogao biti ratificiran od strane Komisije do roka koji je 31. listopada 2009.
Postupak donošenja odluka
Europska komisija jedina je institucija u Europskoj uniji koja može pokrenuti donošenje zakona. Međutim, prije toga mora se konzultirati s interesnim grupama i stručnjacima da bi se uvjerila da će zakon na odgovarajući način služiti građanima Unije. Redovito se sastaje s odborima stručnjaka i agencijama različitih nacionalnih vlada, a također se sastaje s organizacijama koje su reprezentativne na europskoj razini iz različitih sektora, uključujući industriju, javne službe, sindikate, grupe potrošača, regionalne i nevladine organizacije. Mnoge od tih grupa prisutne su u Bruxellesu da bi lobirale u Komisiji, znajući da je to najbolje vrijeme da utječu na odluku o donošenju novog zakona prije nego prijedlog postane služben.
Nakon što Komisija prihvati prijedlog novog zakona, on se podnosi Europskom parlamentu i Vijeću ministara. Oni ga mogu prihvatiti u tom obliku, predložiti dopune ili u potpunosti odbaciti (što se rijetko događa). U nekim slučajevima Komisija se konzultira s Ekonomskim i socijalnim odborom i Odborom regija, dvama službenim savjetodavnim tijelima Europske unije čija su mišljenja u potpunosti neobvezujuća.
Postupak suodlučivanja: Najčešći postupak prihvaćanja nekog zakona u EU poznat je kao „suodlučivanje“, prema kojem Vijeće i Parlament dijele zakonodavnu vlast. Najprije Parlament, a zatim i Vijeće, obavljaju funkciju prvog čitanja zakona predloženog od strane Komisije. Ako je mišljenje obje institucije identično, zakon se odmah prihvaća. U tom slučaju nema vremenskih ograničenja, stoga se može dogoditi da Vijeće ne dovrši prvo čitanje još mjesecima ili čak godinama nakon što je Komisija iznijela prijedlog.
Ako postoje razlike u mišljenjima, prijedlog se vraća Parlamentu, a zatim i Vijeću, na drugo čitanje. Od sada se u postupku primjenjuju vremenska ograničenja. Ako se u tom stadiju obje strane usuglase, zakon je prihvaćen. Ukoliko i dalje ne bude suglasnosti, kombinirani „Odbor za usuglašavanje“ pokušava se složiti o združenom tekstu koji zatim mora biti potvrđen od strane oba tijela, U tome sudjeluje i sama Komisija. Ako ne postoji suglasnost oko združenog teksta ili ako se on odbije, zakon neće biti prihvaćen.
Vijeće teži ostvarenju konsenzusa, ali se odluke na mnogim područjima mogu donijeti po principu „kvalificirane većine“ pri čemu je broj glasova svake od država članica približno proporcionalan veličini. Međutim, na jednoglasnosti se inzistira na nekim osjetljivijim područjima odlučivanja.
U nekim slučajevima, kada se države članice opiru davanju ovlaštenja Parlamentu, koristi se „postupak konzultacija“. U tom slučaju Parlament ima pravo dati samo mišljenje o zakonskom prijedlogu, a za to mu se mora dati prilika prije nego Vijeće prihvati zakon. U takvim slučajevima Vijeće mora donijeti odluku jednoglasno.
U nekim slučajevima od Parlamenta se traži da jednostavno pruži odgovor „da ili ne“. Taj je postupak poznat kao „postupak pristanka“ i koristi se u slučajevima kao što je, primjerice, potvrda članova Komisije ili za potvrdu ugovora potpisanog s nekom državom koja nije članica EU.
Jednom usvojen: Kada zakon u EU bude prihvaćen, Komisija je odgovorna za njegovu odgovarajuću primjenu u svim državama članicama u rokovima predviđenim za njegovu uspješnu provedbu. Komisija (ili države članice) imaju mogućnost pokrenuti inicijative pred Sudom pravde protiv država članica koje nisu ispunile svoje obaveze propisane zakonom Europske unije. Uloga je Suda izdvojiti one razlike koje bi se mogle pojaviti između zakona države i zakona Europske unije te osigurati da zakonodavstvo EU na odgovarajući način bude tumačeno u svim državama članicama EU.