KRATKI VODIČ KROZ EUROPSKU UNIJU
3. Ususret budućnosti
Strojarnica – Komisija
Europska komisija obavlja mnoštvo svakodnevnih poslova unutar Europske unije. Sastavlja prijedloge za nove europske zakone, a potom ih predstavlja Europskom parlamentu i Vijeću. Vodi računa da se odluke EU pravilno primjenjuju i nadzire način na koji se troše sredstva Unije. Također se brine da se svi pridržavaju europskih ugovora i zakona.
Komisija od 27 država članica sastoji se od 26 povjerenika i predsjednika, a oni snose odgovornost za različite portfelje poput poduzetništva i industrije, prometa, institucionalnih odnosa i komunikacijske strategije, poljoprivrednog i ruralnog razvoja itd. Svakome od njih potporu pruža kabinet (privatni ured) i odjel (ili Glavna uprava) službenika od kojih je većina smještena u Bruxellesu.
Predsjednika biraju vlade država članica EU, trenutačno je to Jose Manuel Barroso, a mora ga odobriti Europski parlament. Povjerenike imenuju vlade država članica nakon konzultacija s budućim predsjednikom, ali ih Parlament također mora prihvatiti kao tim. Komisija se imenuje na rok od pet godina, a Parlament je može raspustiti u svakom trenutku. Komisija djeluje neovisno od vlada država članica.
Komisija se može promatrati kao motor ili strojarnica koja održava rad EU, sastavljajući nove prijedloge i braneći interese Unije – za razliku od interesa pojedinačne države članice. Predsjednik Komisije djeluje kao glavni strojar koji je zadužen da se EU kreće prema naprijed, te pokazuje smjer kolegama povjerenicima i Komisiji kao cjelini. Predsjednik također zastupa Europsku komisiju na sastancima Europskog vijeća, u pregovorima s ostalim institucijama EU i ostatkom svijeta.
Proširenje – dublja, šira, stabilnija Europa
Europska Komisija nastoji osigurati da proširenje ostane jedno od najsnažnijih oružja Europske unije koje povećava zonu mira i stabilnosti, slobode i demokracije, prosperiteta i solidarnosti diljem Europe. Ciljeve i izazove postupka proširenja treba prenijeti građanima na odgovarajući način i konsolidirati obveze Europske unije tijekom proširenja. Komisija napominje da države kandidatkinje moraju poštivati stroge kriterije pridruživanja.
Nove članice mogu biti primljene u Uniju – kroz postupak nazvan „proširenje“ – pod uvjetom da ispunjavaju određene kriterije. Pristupanje Europskoj uniji počinje kada se država prijavi za članstvo u Uniji. Kada trenutačne države članice, zajedno s Komisijom i Parlamentom, prihvate podnositelja molbe kao potencijalnu članicu, ona postaje „država kandidatkinja“. Država kandidatkinja zatim započinje detaljne pregovore s Komisijom o uvjetima članstva.
U biti, kako bi postala članica Europske unije, država kandidatkinja mora ispunjavati „Kriterije iz Kopenhagena“, što znači da mora usvojiti ukupnu postojeću EU legislativu (poznatu pod imenom Acquis Communautaire) u svoj vlastiti pravni sustav i dokazati da je država sa stabilnom i zdravom demokracijom i gospodarstvom. Po završetku pregovora, potrebno je ratificirati sporazum o pridruživanju u svakoj od država članica te u samoj državi kandidatkinji. U većini slučajeva, nove članice biraju održavanje referenduma kao dio postupka ratifikacije.
Do svibnja 2004. godine postojalo je 15 država članica EU s ukupno 375 milijuna građana. Još deset zemalja, većinom iz središnje i istočne Europe, pristupilo je Europskoj uniji 2004. Bugarska i Rumunjska pristupile su Uniji 2007. godine, čime se populacija Europske unije povećala na gotovo 500 milijuna stanovnika. Hrvatska je u pregovorima za članstvo i najvjerojatnije će pristupiti Uniji u roku od sljedećih pet godina. Turska je također država kandidatkinja i moći će pristupiti Uniji – neki kažu do 2015. ili kasnije – ako ispuni sve uvjete članstva. EU pruža značajnu financijsku pomoć i savjete kako bi pomogla državama kandidatkinjama u pripremama za članstvo. Glavna uprava za proširenje pri Komisiji odgovorna je za države kandidatkinje.
Promjene na obzoru – Fokus na Lisabonski ugovor
Sada kada se proširila na 27 zemalja, uz potencijalna nova proširenja u planu, EU treba dinamičniji i učinkovitiji sustav donošenja odluka. Rješenja moraju biti pravedna spram svih država članica, starih i novih, velikih i malih.
Svaka država EU raspolaže određenim brojem glasova koje može dati za vrijeme postupka donošenja odluka u Vijeću ministara. Ljudi iz svih država također odabiru određeni broj članova u Europski parlament. Ove brojke tradicionalno odražavaju relativnu veličinu populacije određene države.
Predsjednici vlada i ministri vanjskih poslova 25 država članica i tri države kandidatkinje, Rumunjske, Bugarske i Turske sastali su se 29. listopada 2004. godine u Rimu radi potpisivanja ugovora o Ustavu Europske unije. Postupak ratifikacije ugovora naišao je na određene poteškoće nakon što su ga stanovnici Francuske i Nizozemske odbacili na referendumu 2005. godine. To je potaklo podrobnija razmatranja - kako nastaviti europsku integraciju uz sudjelovanje svih građana, građanskog društva, društvenih partnera, nacionalnih parlamenata i političkih stranaka u postupku, ali da svi oni vjeruju da se njihovo mišljenje uvažava?
O sudbini Ustava aktivno se raspravljalo za vrijeme predsjedavanja Njemačke Unijom 2007. godine, nakon čega je donesena odluka o prekidu razdoblja razmatranja. Do ožujka, na 50. godišnjicu Ugovora iz Rima, sve su države članice usvojile Berlinsku deklaraciju koja predstavlja nacrt namjera svih država članica da se slože s novim ugovorom. Na Europskom vijeću, održanom u lipnju 2007. godine u Bruxellesu, 27 predsjednika država i vlada složilo se s nacrtom novog sporazuma o reformi koji zamjenjuje odbačeni Ustav.
Finalna verzija sporazuma odobrena je tijekom neformalne sjednice Europskog vijeća u Lisabonu održane od 17. do 18. listopada 2007. Službena ceremonija potpisivanja održana je u Lisabonu 13. prosinca 2007. Vjerovalo se da će Sporazum o reformi, nakon ratifikacije u zemljama članicama, stupiti na snagu do europskih parlamentarnih izbora u lipnju 2009.
Većina država članica pokrenula je postupak ratifikacije u nacionalnim parlamentima. Međutim, Irska je jedina zemlja Europske unije koja je zahtijevala da se Lisabonski ugovor ratificira putem nacionalnog referenduma. Na referendumu u lipnju 2008. godine, Irska je odbacila ugovor, bacivši time sumnju na institucionalni dogovor Europske unije.
No u prosincu 2008. godine, predsjedavajuća Francuska započela je izravne pregovore da bi se utvrdilo koje su bojazni irskih glasača, a obznanio ih je Taoiseach (premijer). Između ostalog naveden je strah od potencijalnog gubitka irskih povjerenika (budući da je postojao plan da se njihov broj smanji na 15), kao i proširenje oporezivanja na razini EU, promjene u Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici (što bi utjecalo na njihovu tradicionalnu neutralnost u tim pitanjima) i potencijalne prijetnje po pitanju života, obrazovanja i obitelji (uključujući pobačaj). Irska je stoga odlučila održati drugi referendum na jesen 2009. godine, po donošenju obvezujućih jamstava; tako bi ugovor teoretski mogao biti ratificiran do kraja mandata trenutačnog sastava Komisije koji istječe 31. listopada 2009. godine.
Lisabonski ugovor fokusira se na potrebu Europske unije za modernizacijom i reformom. Dizajniran je da učini proširenu Uniju demokratskijom i učinkovitijom u svrhu borbe s današnjim globalnim izazovima poput klimatskih promjena, sigurnosti i održivog razvoja.
Ključne institucionalne inovacije i važne izmjene u politici Lisabonskog ugovora:
- Stalni predsjednik Vijeća za predsjedavanje EU sastancima na najvišoj razini tijekom dvije godine i šest mjeseci, uz mogućnost ponovnog izbora, umjesto trenutačne rotacije od šest mjeseci.
- Transparentniji sustav glasovanja koji se temelji na načelu dvostruke većine za odluke Vijeća (potrebno je da 55 posto država članica i 65 posto populacije Europske unije pruža potporu EU zakonu kako bi bio usvojen uz postizanje kvalificirane većine). Zbog jakog protivljenja Poljske, novi sustav glasovanja primjenjivat će se tek od 2014. godine.
- Postavljanje visokog predstavnika EU za vanjsku politiku i sigurnost koji zamjenjuje trenutačne službe visokog predstavnika EU za vanjsku politiku i povjerenika za vanjske poslove.
- Smanjenje broja članova Europskog parlamenta na maksimalan broj od 750 (minimalno šest, a maksimalno 96 po zemlji) i jačanje ovlasti Europskog parlamenta po pitanju donošenja zakona, proračuna EU i odobravanja međunarodnih sporazuma.
- Jačanje nacionalnih parlamenata uz pružanje prava na osporavanje europskih zakona kao pojačani mehanizam kontrole za načelo supsidijarnosti.
- Jedinstvena pravna osobnost za Europsku uniju.
- Izlazna klauzula koja omogućuje državama članicama napuštanje Europske unije.
- Proširenje kvalificirane većine prilikom glasovanja u 40 političkih područja (većinom onih koja se odnose na azil, imigraciju, suradnju s policijom i pravosudnu suradnju u kaznenim pitanjima.
- bavljenje novim izazovima poput klimatskih promjena i energetske solidarnosti).
- Povelja o fundamentalnim pravima postaje pravomoćna.